Familija Duraci daleko dogurala, neki čak do Danske. Bravo mi!

Familija Duraci se nikad nije “kvartala” u politiku. Pojedinačno ih ima koji su zauzeli mjesta u prvim safovima. Ahmediju nije niko nosio, a i neće izgleda. Ograničavam se na samo dvije generacije i to one od četvoro braće sa Djurdjevice kao i njihovu djecu, uključujući tu i dvoje Šabanovo unučadi, ove iz Prijepolja. Mladje generacije su mi samo djelimično poznate, to više ne spoji i ne upozna ni “sveti Dujo”.

Hare Durak iz Ilijaša pravi odlična garažna vrata

Nemamo direktora firmi, nemamo političara, a ni bankara. Nemamo narodnih heroja niti vrhunskih sportista. Ma kakvih vrhunskih, nemamo čak ni “bildera”. Ako trbuh posmatramo kao mišić, onda se situacija drastično mjenja u našu korist. Nemamo čak ni šefova sala ni glavnih kuhara.

Familija Duraci kao sportisti na začelju tabele

O našim sportskim kvalitetima dovoljno govori podatak da je najspremniji bio Feraja. Njegov je najzapaženiji uspjeh bio da dubi  nekoliko minuta na glavi, i to na drvenoj klupi. Po pitanju glume smo malo uspješniji. Imali smo jednog pozorišnog amatera a i on je glumio iz i radi ljubavi. Najbolje smo se ipak pokazali kao glumci u stvarnom životu. Što se pjevanja tiče, ne sjećam se da je neko u familiji imao mikrofon, čak ni kao igračku.

familija duraci na djelu

Feraja dubi na glavi u parku na Mejdanu

Sve u svemu, malo je djelatnosti gdje je familija Duraci značajno iskoračila naprijed, ali ih, vjerovali ili ne, ipak ima. Recimo, baratanje teslom, lopatom, bušilicom, čekićem i drugim halatkama. Ovom prilikom bih istakao trojicu Duraka kojima u familiji premca nema. Oni su najozbiljniji kandidati za priznanje “Najvrijedniji Durak”.

Nema toga što Hule ne zna izmajstorisati!

Da ih “imentujem”: Husko iz Njemačke, Medo iz Francuske i Bahro iz Danske. Balkanski filozofi nisu čak ni na listi prijedloga. Po pitanju filozofiranja, onog običnog, svakodnevnog, imali smo a imamo i dan-danas predstavnike za najmanje 3-4 balkanska takmičenja.

Reća nakon službe a prije povečerja.

Bilo ih je koji su znali dobro popiti, a i onih koje su organi reda malo bolje upoznali. Na sudu je bio skoro svaki četvrti, a kako i ne bi kad se cijeli svijet urotio protiv nas. I tako dalje, i tako dalje. Godine su pred nama, biće priča.

Jeste li čitali ovaj članak? Babo, odakle mi potičemo?

Peta livada

Peta livada je jedna livada koja je po nekom redu peta. Objašnjenje jednostavno, ali gdje je prva? Odakle se broji? I gdje se uopšte nalazi?

peta livada

Skica rasporeda pet livada u Pušini po sjećanju

Peta livada-sjećanje na nju ne blijedi

Pušina je jedno brdo iznad rijeke Mileševke, a ona protiče kroz Prijepolje. Nakon 2.svjetskog rata na ovom brdu je živjelo nekoliko domaćinstava. Livade su se stvarale i proširivale “krčenjem”. Starije generacije znaju šta znači taj pojam. Jedan od stanovnika na tom brdu je bio i rahmetli babo Šaban. Tada je bio u braku sa prvom ženom, to nije moja majka. Uglavnom, priča ide ovako: Šaban je kupio neku kućicu skoro pa u centru grada, nedaleko od rijeke Lim, negdje u blizini sadašnjeg prijepoljskog Doma kulture.

Raspored livada u Pušini i mjesto gdje je Šaban napravio kuću

Mjesto (crvena tačka) gdje je Šaban najvjerovatnije imao prvu kuću u Prijepolju

Jedne godine je Lim bio dobro “nadošao” i poplavio veliki dio grada, izmedju ostalog  odnio i babovu kuću. On je to gledao i sigurno mu nije bilo lako jer ju je teškim radom stekao. Dali u tom trenutku ili kasnije, donio je odluku da pravi kuću na onom mjestu gdje nema opasnosti od vode i poplava. Brdo Pušina je bio idealan izbor, malo čudan ali sigurno se zemljište nije moralo plaćati, drva u izobilju. Šaban je bio snažan čovjek i svu je gradju potrebnu za kaću, sam iznio iz grada. Nisu to tada bile velike kuće kao današnje, već male prizemljuše.

Šaban sa sinovima iz zadnjeg braka, ja sam ovaj manji

Prilikom dolaska do pete livade, prolazili smo pored kamenih ostataka nekadašnje Šabanove kuće, to je najvjerovatnije bila cokla.

Ništa bez ljuljaške

Tih pet livada u Pušini su bile mjesta koja smo često i rado obilazili. Svaku je karakterisalo nešto posebno. Recimo, prva je bila bogarta stablima šljiva, u drugoj je bilo dosta jagoda i kamenjar sa zmijama, u trećoj dosta zukvi, u četvrtoj velike paprati (zato smo je i zvali “papratnjača”). Peta je bila dosta strma, sa velikom trešnjom pri vrhu koja se raspoznaje i na satelitskom snimku.

Trešnja u petoj livadi na brdu Pušina

Na njoj smo napravili ljuljašku, koja je zbog nizbrdice u slučaju eventualnog pada bila vrlo opasna. Mislim da je rahmetli Remzo jednom letio s ljuljaške.

Zadnje generacije koje su se igrale po livadama u Pušini

Peta livada je bila nekako najurednija, pretpostavljam da se kosila ili pasla. Ostale livade su svake godine bivale sve više i više “divlje”. A nekad, dok se živjelo u Pušini, bile su vrlo “aktivne”, neko se brinuo o njima. Kasnije je donešena uredba da se ne mogu praviti kuće na tom brdu i da oni koji su tu živjeli, “sidju” u grad. Šaban se samo “spustio” do Mileševke par stotina metara niz brdo, i tu napravio novu, dobru kuću, u kojoj sam proveo prvih 12-13 godina života.

Mjesto na Brijegu na kojem je Šaban napravio novu kuću. Ne znam iz koje je godine ova slika, sigurno prije 2.svjetskog rata.

Našim dolascima u tih pet livada i izvodjenjem raznih “kerefeka”, opet bi malo “živnule”. Mi smo porasli i “prerasli” Pušinu. Bili smo zadnji koji su se igrali po njoj. Sad je to sigurno “havrik, sve su livade “zarasle” osim izgleda pete, bar tako pokazuje snimak “odozgo”.

Jeste li već pročitali? Djetinjstvo je početak i kraj, krug se zatvara!

Duraci.de-sjećanje na dobra, stara vremena

Duraci.de je, kako sam već u jednom članku napisao, bio naš prvi i jedini “familijarni” portal. Ovaj to nije, ima dosta drugačiju namjenu. DURACI od 2009. godine ne postoji više, prije nekoliko godina je “ugašen”.

duraci.de jedinstcven i orginalan

Slika i natpis na prvoj početnoj stranici

Duraci.de sa jedinstvenim konceptom

Danas ćemo se  malo podsjetiti na njegov izgled, tek toliko da “osvježimo” sjećanja na dobra, stara vremena. Na početku je bio zanimljiv i za jedan familijarni sajt relativno dobro posjećen. Mislim da sam tada precjenio spremnost drugih na konkretne aktivnosti u smislu komentarisanja priloga i učestvovanja u raspravi po otvorenim temama. Takodje i u postavljanju svojih slika, takmičenju u nagradnim igrama i slično.

Prve dvije informacije objavljene na nekadašnjem sajtu

Bio je to portal sa veoma bogatom i raznovrsnom ponudom za posjetioce, premca mu u svojoj kategoriji sigurno nije bilo. Ipak, nedostajale su mu neke bitne stvari koje bi sigurno privukle pažnju mnogih. To su prije svega politička i religijska pitanja, naravno i rasprave i “svadje” na te teme. Zatim, golotinja i crna hronika.

Sadržaj prilagodjen konceptu sajta

Od koncepta sajta zavisi i broj posjetilaca

Na primjer, osim nekoliko posjetilaca koji su poznavali Haluge u Velikoj Župi, koga su još zanimale priče o tom djelu zemaljske kugle!? Ali, to je bio familijarni portal, te s tim Djurdjevica, Haluge, zaseok Duraci i sve iz tog rejona, ima veliki značaj u sjećanjima na život nekih generacija naše familije.

Sa našim DURACI.DE bili smo kao familija stvarno orginalni u online-nastupu. To ipak ne vrijedi puno kad većina onih koji su bili “ciljna grupa” u našim porodicama, nisu ni imali kompjutere. Ako i jesu radi djece, lično nisu ništa znali o njihovoj upotrebi i internetu. Da, očekivanja s moje strane su bila nerealna u odnosu na stvarnost “na terenu”. A i ja sam kao urednik imao svojih “bisera” i “mušica”.

Ferajina zbirka nagrada

Dosta smo se takmičili na portalu i dodjeljivali nagrade. Barem je s te strane bio priličan broj obradovanih, od djece do odraslih. Bilo je lijepo jedno vrijeme sa duraci.de, a onda, nakon nekoliko godina, nije više bio toliko privlačan. Sve u svemu, vrijeme utrošeno na njegovu izradu i uredivanje nije bilo uzaludno.

Bilo je to kratko podsjećanje, odnosno povratak u prošlost i naš nekadašnji familijarni sajt. Što se slika iz prošlosti tiče, najviše će ih biti u Fotogaleriji.

 

KSC Bosna Bielefeld-povratak otpisanih! Zekija u mikrofon: Oboriii!

KSC je skraćenica za Kulturno-sportski centar. Uglavnom, radi se o jednom udruženju dijaspore u njemačkom gradu Bielefeld. Članovi i simpatizeri KSCa su najvećim dijelom iz BiH. I ja sam na njihovom spisku. Čak sam i uplatio članarinu za ovu godinu. Toliko za uvod.

KSC Bielefeld postoji već 15 godina

Sad ću malo da ih hvalim, zaslužili su. Prije skoro godinu dana izabrali smo novu upravu udruženja. Odomaćen je naziv “klub” i kad se tako kaže, misli se na Kulturno-sportski centar Bosna i Hercegovina u Bielefeldu. Spominjaću u množini, mi. I da skratim, to mlado i poletno “novo” rukovodstvo se odlučilo da nakon više godina, opet organizuju veliku muzičku zabavu.

KSC kao organizator

Reklamna slika za sinošnju “muziku”

Pozvali su “obične” estradne zabavljače i bez “zvučnih” muzičkih imena rizik da se “obrukaju” (misli se na broj posjetilaca) je bio veliki. Bez rizika nema ni uspjeha, a zahvaljujući dobrim pripremama ostvarili su “pun pogodak”. Zanimljivo je kako su ovaj put mudro i smišljeno nastupili u kontaktu sa članovima i simpatizerima, i kako su “plasirali” pojedinačne pozive. Neću da odajem tajnu ovog njihovog uspjeha koji im u sadašnjem trenutku puno znači. Zaključak, dobra im je “taktika”, trebaju je i dalje primjenjivati.

Odlična muzička pratnja, veoma lijepo dekorisana sala

Iskrenost i dobra namjera se uvijek isplate. Ostao sam do posle ponoći, medju prvima sam otišao oko 01:00, i do tada mogu pisati o svojim utiscima. Za kasnije ne znam, pretpostavljam i da je završnica protekla u lijepom raspoloženju.

Složna i vrijedna ekipa

Od posluge do kuhinje i šanka, sve je “štimalo”. Bilo je i kolača, rodjendanskih torti (ističem izvanrednu baklavu Naze iz susjednog grada Gütersloh). Estradni djelatnici su se maksimalno trudili da ugode svima. Čak je i Zekija, “ponešena” opštom atmosferom koje su napravile žene na podijumu za igranje, u jednom trenutku uzviknula punim glasom: Oboriii! Vrlo simpatično.

Zekija, vrlo cijenjena i poštovana u dijaspori

Raduje me da je sinošnja muzička zabava na Baumheide uspjela, dosta je njih koji bi se radovali da nije. Čuo sam da su ćevapi “pravljeni” ručno, stvarno su bili ukusni a lepinje dobro “naparene”. Aferim.

Kao i uvijek, žene su u velikoj većini kad je igranje u pitanju.

Moglo bi se još dosta toga pozitivnog istaći, ali da ih ne prehvalim. Samo naprijed i veselo!

Istanbul oduševio Durake iz Berlina

Istanbul nije glavni grad Turske, to je Ankara. Istanbul je grad sa 15 miliona stanovnika, magnet za turiste iz cijelog svijeta.

Istanbul vrijedi posjetiti

U glavnom gradu Njemačke, Berlinu, živi takodje jedna porodica Duraka iz naše mnogobrojne, vrijedne i skromne familije. Takvi smo u većini, mada kao i kod drugih, i kod nas ima izuzetaka, da ne kažem “crnih ovaca”. Inače, najkraća udaljenost izmedju Berlina i Istanbula je ona vazdušna, 1737 km, 2 sata i frtalj avionom. Nije daleko. Dok se pogleda lijevo-desno, osmotre stjuardese od glave do pete, valja napustiti “metalnu ticu”.

 

istanbul jkao turisrticki cilj

Pogled iz aviona. Foto: HUSKO

Husko nije baš puno aktivan kad je pisanje u pitanju. Pristalica je konkretnog rada, čekićem ili kamerom, svejedno. Poslao je nešto slika sa ovog putovanja ali bez njihovog objašnjenja, pa ako šta rastumačimo, rastumačimo. Duraci na ulici, Duraci na pijaci, duraci ondje, tamo… ništa konkretno.

Slike treba opisati

Slika bez opisa, komentara u nekoliko rečenica, izgleda nekako “gola” ali ne biva se žaliti, trenutno je tako. Duračka posla.

Turska zastava na ulazu u neki objekat. FOTO: Husko

U Istanbulu ima šta da se vidi a i gdje da se pare potroše. Remzo rahmetli je neko vrijeme takodje bio u Istanbulu, ne kao turista već kao izbjeglica. Sjećam se da je spominjao Gazi Osman Paša. To je dio grada.

Duraci na turističkom brodu. FOTO: Husko

Baš mi je drago da je Husko sa svojima malo promijenio maršrutu. Dosta vala te Bosne i Mioča, treba i nešto drugo vidjeti.

Panorama Istanbula. FOTO: HUSKO

Mene lično Istanbul ne privlači, a ni Ankara, nisam im mušterija. Najviše zbog toga što ne razumijem jezik te države.

Jedna od mnogobrojnih fontana u Istanbulu. Foto: HUSKO

Kad bih imao nekog prevodioca pored mene koji poznaje grad, kao što je to slučaj sa Francuzom u Parizu, možda bih se i nakanio da poletim prema Bosforu.

Duraci u jednoj istanbulskoj džamiji. FOTO: Husko

Hvala Duracima iz Berlina na snimcima sa ovog lijepog i zanimljivog putovanja, dio sam sad objavio, ostatak nekom drugom prilikom. Ovo je ujedno i poziv drugim Duracima da pošalju njihove izabrane snimke sa nekog odmora, da se malo hvalimo da smo obišli svijet.

Ništa bez turskog bazara! FOTO: Husko

 Jeste li znali da je na stranici FOTOGALERIJA postavljeno nekoliko slika sa putovanja Normandija/Francuska 2015? Nove uskoro.

 

 

 

Babo, odakle mi potičemo?

 

Babo ima odgovor i ispričaće to što zna. Dali je baš tako jednog Duraka u dijaspori pitala odrasla kćerka i dali je pitanje glasilo baš kao u naslovu, ne znam.

Babo na mukama

Suština je bila u tome da je dijete osjetilo potrebu da sazna nešto više o svojo porodici i familiji, najvjerovatnije sa očeve i majčine strane. Pitanje jednostavno, babo “na mukama”. Odakle početi, šta reći a da skoro sve bude kazano? Kako razdvojiti bitno od nevažnog, šta prešutjeti jer nije baš sve ni za priču?

babo

Jedno od porodičnih stabala

Djeca nemaju puno vremena i strpljenja za slušanje dugih “kazivanja”. S druge strane, otac zna da se ne mogu tolike godine i nekoliko generacija “strpati” u tridesetak minuta. Šta uraditi u takvim slučajevima?

Knjiga kao trajno riješenje

Logično, najbolje je da svaki otac napiše malu knjigu sa porodičnim stablom i “istorijatom” familije, gledano iz njegovog ugla. Majka za svoju familiju takodje. Ali ko to još radi? Ko je toliko “pismen” i ima vremena za “čeprkanje” po prošlosti svoje familije? Malo žalosno ali je tako. Za sve se ima vremena ali za tu aktvinost ne. Roditelji umru, svoja sjećanja “odnesu” sa sobom”, djeca ne znaju skoro ništa o prošlosti predaka. Naravno, zaborave i ono malo što su nekad “usputno” čula od roditelja.

raspored duraka

Duraci u Evropi i na Balkanu

Taj problem imam i ja lično. Jesam uradio širu familijarnu hroniku, ali bi djeca trebala da imaju onu od svojih roditelja. Malo njih zanimaju priče o nekim dalekim rodjacima “četvrtog koljena” koje nikad nisu ni vidjeli. Krajnje vrijeme za početak pisanja te porodične hronike je bilo juče, znači, već se kasni.

Svaka generacija je radoznala

Mislim da je najkorisnije što roditelj može ostaviti djeci u naslijedstvo, priča o porijeklu. Recimo, objasniti kako je došlo do toga da je to dijete rodjeno u nekoj evropskoj državi, a amidžići, djedo, rodjaci itd. najvećim dijelom žive na Balkanu. Ili, otkud babo u Njemačkoj (na primjer), kad je , kako i zbog čega došao? Sve to djecu zanima, jer će to isto nekad i njihova djeca njih pitati.

Knjiga DURACI na CD-u

Vrijeme nam izmiče, valja se prihvatiti olovke. To ne mora biti klasična knjiga s koricama, može se i rukom nešto napisati. Najoptimalnije je kad babo i majka urade svoje familijarne hronike, uključujući i porodična stabla, sastave “spise” i daju djeci za “uspomenu i dugo sjećanje”. To uopšte nile lako i jednostavno. Da jeste, mnogi bi se time hvalili. Mora se stvarno potruditi, izdvojiti vrijeme za istraživanje i pisanje.

Nekadašnje kuće Duraka na Brijegu

Imaju li porodične hronike smisla?

Dosta je i djece koje uopšte ne zanima porijeklo, niti neke familijarne hronike, jer misle da od  toga nemaju nikakve praktiče koristi. Tako i tako svi ljudi nestaju sa Zemlje, nakon 3-4 generacije detaljisanje o porijeklu familije gubi smisao, osim ako se ne radi o kraljevskim porodicama.

Nije dobro za nas razmišljati toliko daleko u budućnost, razočara se čovjek. Ima li posjetioca sajta koji su takodje pitani  o prošlosti i porijeklu familije? Bilo bi zanimljivo razmjeniti mišljenja pom ovom pitanju.

 

 

 

Biletarnica, gdje je bila biletarnica?

  1. Biletarnica nije riječ koju smo nekad koristili na Brijegu. Kakav bilet, kavi bakrači, karta. Čuj onog pehlivana od Rožaja, odakle mu to? Pa nikad nisam čuo da je tada neko pitao: Jesi li kupio bilet?

Nekadašnji stadion na Brijegu u vrijeme izlivanja Mileševke

Znaju neki gdje se nalazila biletarnica

Ali hajde, nema veze. Vremenom se usavršavamo i svakom pogledu, sve više i više napredujemo. Tako i tovariš Smislov. Trenutno je veoma bitno da tačno utvrdimo gdje se nalazila ta “biletarnica”. Iako u suštini ništa nije bitno, ipak je važno da se sjetimo kućice za prodaju karata na stadionu.

Slika iz prošlosti

Evo, napravio sam na brzinu jednu skicu kako mislim da je to “ćoše” izgledalo. Barem mi se takva slika iz prošlosti “mota” po glavi. Pitaćemo i druge, ima i starijih koji još uvijek dobro pamte. Prevrnućemo svaki online-kamen ako treba, ali ćemo utvrditi gdje se tačno nalazila kućica u kojoj su se prvo prodavale ulaznice za stadion, a kasnije lagerovao ćumur (tako reče Feraja).

biletarnica

Skica uradjena po sjećanju

Fotografija od dijelova stadiona nemamo, ali možemo sve da nacrtamo čega se sjetimo. To je barem jednostavno i sasvim dovoljno da se u podsvijesti “probude” memorisane slike iz djetinjstva. Što se “biletarnice” tiče možemo ići i u detalje, pa nacrtati i gdje su bila vrata, a gdje drugi prozorčić. Samo treba sjećati se i crtati, razmjenjivati mišljenja i sjećanja, pa će sve doći na svoje mjesto.

Zanimljivo, koliko se samo vremena provelo oko svlačionica na stadionu, toliko dogadjaja na tako malom prostoru.

Djetinjstvo je početak i kraj, krug se zatvara!

Djetinjstvo se ne zaboravlja

Djetinjstvo se u priličnom broju godina života  malo potisne iz sjećanja i svakodnevnice. Povremeno bude govora i prisjećanja u vezi nekog dogadjaja ili osobe. Ipak, drugim se prioritetima posvećuje veća pažnja.

djetinjstvo

Slika iz djetinjstva crtana po sjećanju

Vraćanje djetinjstvu

Što je čovjek više stariji, to se u mislima sve više i više vraća vremenu kad je bio mali. O tome bi pričao i pisao, ali nebi puno objašnjavao nekome “sa strane”. I mi Duraci imamo jedan “problem” koji “tišti” i ostale. Naime, u pričama vezanim za djetinjstvo može aktivno učestvovati samo mali broj “glavnih uloga”. Kad sam ja u pitanju, takvi se mogu izbrojati na prste jedne ruke. I da sve bude veselije, ta mala grupica je raštrkana po svijetu. Naravno, i nekadašnje komšije i vršnjaci mogu biti “partneri” za razgovor i sjećanje na djetinjstvo. I to je društvo “prslo” po dunjaluku, ili su kontakti još davnih dana prekinuti. Sve u svemu, to sa vraćanjem djetinjstvu i nije tako jednostavno.

Nikad zaboravljeni rahmetli adžo Dervo i strina Nura iz Velike Župe

Svi smo se promjenili

U kombinaciji sa sadašnjicom, ta su sjećanja puno zanimljivija. Bilo bi stvarno dosadno kad bi se samo o nekadašnjim dogodovštinama pričalo, i to više puta o jednoj te istoj stvari. Svi smo se tokom godina promjenili, neko pod uticajem samog načina života, neko zbog sredine u kojoj se živi, ili možda pod ženinom “dirigentskom palicom”. Neko za familiju ne daje “ni pet para”, neko bi se najradije drugačije prezivao, a neko je tek počeo da tražio odgovor na pitanje: Familija, ko je i šta je to!?

Krug se ipak zatvara, htjeli mi to priznati ili ne. Svako sjećanje iz djetinjstva, svaka priča, pa i ona najkraća, puno znači ukoliko se podjeli sa nekadašnjim drugovima. U koje vrijeme bi najradije da se vratite? Grbačenja u nekoj firmi, onog provedenog ispred televizora, ili onog izgubljenog u svakodnevnim aktivnostima koje se radi egzistencije moraju obavitim, ali se ne opamte? Djetinjstvo i rana mladost, to je to.

Šta ima novo na DURACI?

Istaknuto

Ovdje ću upisivati na kojoj je stranici upravo došlo do promjene sadržaja, tako da ne morate svaku stalno “klikati” i na taj način gledati ima li nešto novo.

 

Zadnje tri promjene će biti vidljive i nakon dodavanja sadržaja, aktuelizirane.

15.11 Članak Familija Duraci daleko dogurala, neki čak do Danske. Bravo mi!

14.11 Članak Peta livada

13.11 Članak Duraci.de-sjećanje na dobra, stara vremena