Priče iz Prijepolja/Čašice

Priče iz Prijepolja ne mogu bez priče o čašicama

Naša dječija istraživanja prirode oko nas, odvijala su se u granicama Srijeteže – Guvno – Potok, od česmice do bolnice, Pušina i dalje, čak do kanjona Mileševke. Srijeteže smo posjećivali ne tako često, jer je to bila priznata zona „mejdanaca“. Kanjon Mileševke u rejonu Mileševe takodje rijetko, zbog daljine.

Jednom je nas desetak išlo rijekom, od manastira pa uzvodno sve dok se moglo i dok nije postalo opasno. Zbog konfiguracije kanjona, dalje praktično nismo ni mogli. Naš cilj je ipak i najčešće bio manastir, ne kao objekt, nego zbog drugih stvari. Govorili smo: Hajmo do manstira! To je podrazumjevalo odlazak do rejona zadruga-kafana-most-manastir. Razloga je bilo više: vašar povodom praznika, odlazak u zadrugu da se proda koja kesa osušene gube,  jedna tura sa biciklom, da se beru zukve ili jednostavno, da se hoka.

priče iz prijepolja casice

Njemačka bandera sa čašicama

Odlazak do manastira je bio zanimljiv i zbog krajolika kojim se prolazilo. Išli smo preko Bostana, starom džadom. Kad bi prošli zadnje kuće u Lukama, ušli bi u rejon gdje oko puta nije bilo nikog ko bi mogao da nas gleda kako „skidamo“ čašice. Po pola sata bi znali ostati pored jedne bandere, tražeći kamenje okolo i gadjajući čašice na vrhu. One su bile od keramike, bijele, pomale i nije ih bilo lako „skinuti“. Najpovoljniji je bio onaj dio puta, od izvora na kraju Luka (ispod ceste, poznat po stršljenovima na stablu iznad njega) pa do Begovog mosta.

Čašica je ciljana “od oka”

Tu je bilo dosta krivina i moglo se brzo sakriti ukoliko neki auto (najčešće autobus) naidje. Za kamenje nije bilo problema, pored puta se nalazilo u izobilju. Bilo je direktnih pogodaka u čašicu, čulo se i vidjelo, medjutim, to se nije brojalo. Bitno je bilo da se ona, ako ne „skrca“, barem očehne, odnosno, da se odlomi jedan komadić od nje. To se pikalo. Dešavalo bi se da dok dodjemo do manastira, 5-7 čašica „zaplate glavom“. Nije to bilo ni tako lako, zaboli ruka od gadjanja. Brzina kojom se gadjalo je takodje bila bitna: Što češće gadjaš, veća je mogućnost da pogodiš prije nego drugi.

Posebno je bilo interesantno kad nas je  bilo više u grupi, jer se tad u pravcu čašice sruči “kanonada” raznog kamenja. Veliki problem nam je predstavljao kvalitet i veličina kamenja za gadjanje. To je uglavnom bio putarski šoder, kamenje je bilo malo i lako, te smo zbog toga  puno „dangubili“ oko čašica. Ako se htjelo gadjati boljim kamenjem, trebalo je sići pod put i izvaliti iz zemlje. Kod rijeke je bilo kamenja kakvog se htjelo, ali je ona bila, za tu aktivnost, podaleko od puta.

Prijepoljska bandera sa bjelim čašicama

Čašice su bile dobra meta za gadjanje, ne samo „iz ruke“ nego i iz praćki. Bolje mete nije bilo: Hem se čuje kad “zveki”, hem se pogodak ponekad potvrdi i lomljenjem čašice. Gadjali smo čašice i iz vazdušne puške ali joj na taj način nismo mogli “dohakati”. A čašice su izgleda, bile kvalitetne. Najviše što smo uspjeli, bilo je da “oškrbimo” neki komad. Nikad se nije desilo da se potpuno razbije, odnosno uništi cijela. Da li je neko nekad oštećene čašice mijenjao, ne znam. Znam samo da smo ih ti godina, nagrdili!