Priče iz Prijepolja/Trokolica

Trokolica-šta je to?

Trokolica je bila naša “pokretna” zabava. Mi sa Brijega smo imali najbolju zimsku VOZU, od česmice pa sve do Musale, i to je bilo priznato. U letnjem periodu “vozalo” se i dalje, ali ovaj put ne na sankama i bobovima i ne na VOZI, nego na trokolicama, na Borku.

Trokolica sa Borka

Najbolju i najbržu trokolicu imao je M.K. Na tome je imao zahvaliti najstarijem bratu koji je radio kao vozač, te mu nabavio odlične kulagere, kao i još jednom starijem bratu koji odlično “majstoriše”. Medjutim, sam spust prema Mejdanu, od kuće M. Z. pa naniže, izvodio je neustrašivo i umjetnički M.K. koji je i stanovao na Borku te bio neprikosnoveni “Car trokolica i kulagera”.

Najstarija u Prijepolju i okolini

Nepobitni dokaz te tvrdnje je i ova originalna trokolica stara oko 37 godina, u vlasništvu M.K., valjda i jedina iz tog vremena koja je sačuvana u Prijepolju, a sigurno i šire. Ova trokolica, po izjavi očevidaca, ni nakon toliko godina ništa nije izgubila na svojoj stabilnosti i kvalitetu.

trokolica sa borka

Stabilna i čvrsta izrada, s postavom za sjedište.

Glavna stvar je bila, pronaći tri ispravna i dobra kulagera. Atraktivnije trokolice su bile one kojima je prednji kulager bio veći, te samim tim prednji dio bio i visočiji. Ostali dijelovi su bili jednostavni: daska i dvije prečage. Na asfaltu je stvarala izuzetno veliku buku, a upravljalo se nogama i rukama. Rukama se uglavnom pridržavalo za dasku i time održavala ravnoteža. Voza na Borku je bila odlična, u početku velika pa onda blaga nizbrdica, a moglo se, kad nije bilo saobraćaja, u jednom spustu bez odgurkivanja stići i do Sahat-kule na Mejdanu.

Buka trokolica

-Šta tandrčete toliko, haj’ bježi odavde!, prosvjedovali su ponekad stanovnici Borka, ali u cjelini, imali su razumjevanja za nas, djecu. Sa Brijega su uglavnom Duraci išli na tu vozu na Borku, a imali smo i solidne trokolice.

Borak

Trokolica je vrlo nestabilno prevozno sredstvo, i bio je uspjeh spustiti se do Mejdana a da se ne prevrne. Bio je dovoljan samo jedan nagli pokret nogama, odnosno “volanom”, pa da se prečagam zapara asfalt i preturi s trokolice. Dogadjalo se i da u toku vožnje spadne neki od zadnjih kulagera i slomi se prečaga. To je značilo, trokolicu pod ruku i “podvijenih ušiju” bježi kući i popravljaj. Trokolica je mala i lahka, kao ligure.

Ponekad smo znali otići i na Čair, te se spuštali na vrlo opasnoj stazi od bolnice do pijace, ali ne u jednom komadu, jer je brzina koju je trokolica na tom nagibu razvila, bila više nego opasna. Kad bi se podobro ”zahancali”, namjerno bi skrenuli, odnosno zakočili i tako nekoliko puta.

Trokolica pripada našem djetinjstvu “k´o šipka uz bubanj”.

3 mišljenja za “Priče iz Prijepolja/Trokolica

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.